ANTUN BORIS ŠVALJEK

U srijedu, 10. 3. 2010. u 20 sati, u Galeriji Forum otvara se izložba slika i skulptura A. B. Švaljeka.

Slikar srednje generacije Antun Boris Švaljek danas je nedvojbeno jedan od najznačajnijih umjetnika na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Svoj osebujni likovni jezik formirao je već početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća na tradiciji velikih hrvatskih klasika, te napose, na onoj njezinoj liniji koju su povukli Krsto Hegedušić i Nives Kavurić-Kurtović čiji se plodonosni tragovi prepoznaju upravo u Švaljekovom stvaralaštvu. No, da je njegovo slikarsko djelo imalo već na samom startu odličnu recepciju kod kritike, a i šire likovne publike dobro je znana činjenica. Međutim, manje je poznato da je on i vrlo zanimljiv kipar što će upravo na ovoj izložbi u Galeriji Forum biti iznenađenje čak i dobrim poznavateljima njegova stvaralaštva. Naime, autor će osim novih slika izložiti i nove skulpture.
Izložba ostaje otvorena do 31. ožujka ove godine.

Reprodukcije:

O ŠVALJEKU U TRI STAVKA

1. stavak: Kerempuhovsko ishodište
Minulih godina u više sam navrata pisao o mijenama u stvaralaštvu Antuna Borisa Švaljeka, nastojeći precizirati njegovu autorsku osobnost čije su se pojedine značajke prepoznavale već u prvim radovima. Najprije po njegovoj osebujnoj imaginaciji i metjerskom umijeću, napose u crtežu koji je u svojim majstorskim inačicama plijenio pozornost kritičara i magnetski privlačio široku kulturnu javnost, što je dodatno utjecalo na njegovu respektabilnu poziciju, pa i na popularnost, tada već znatnu. Dakako, to moje nastojanje nije bilo jedino, pa ni moj prilog, ma kako god bio skroman, nije bio usamljen, jer su i drugi, ali drugačije, isticali isto. Najčešće izvornu i bujnu imaginaciju, iznimno crtačko umijeće kao i veliku likovnu kulturu i u ostalim likovnim medijima: uljenoj slici, skulpturi, grafici… Isticani su, također, slikarski postupak izgrađivan na tradicijskim vrijednostima, zatim njegova osebujna inventivnost u interpretaciji brojnih i različitih motiva, te, posebice, golema stvaralačka energija kojom je stvarao djela snažne likovne sugestivnosti.
Ipak, kao da uvijek iznova trebamo govoriti o stvarima koje su općepoznate i prihvaćene u njegovu stvaralaštvu. Jedna od njih pojavljivala se u jasnim obrisima već u razdoblju slikareva formiranja, naznačujući snažnu umjetničku individualnost. Naime, već je tada bilo evidentno da je to autor koji ustraje na tradicijskim zasadama i da nalazi poticaja u njima, i, štoviše, da upravo s baštinom izgrađuje dijaloški odnos u kojemu povijest nije tek štivo za listanje protekloga, već vitalni element u likovnom govoru i u svojemu vremenu.
U tom odabiru pojedinih vrijednosti iz naslijeđa prepoznaju se i one što su prožele stoljeća svojim specifičnostima podneblja i prostora. Među njima su i one s tipološkim, kulturološkim, mentalnim i drugim obilježjima kajkavskoga tradicijskog naslijeđa, amalgamirane i kao vrijednosti srednjoeuropske baštine. Dakle, one gdje se, primjerice, Kerempuhov (i Švejkov!) puntarski duh pokazuje neraskidivom poveznicom kroz dosjetku i humor kao obilježje istoga kulturnoga ishodišta i kao zalog duhovnom opstanku i ljudskom dostojanstvu. Prepoznaje se i kroz velika stilska razdoblja što su prožela taj prostor kao zajedničku hrvatsku i europsku baštinu, bilo u djelima, primjerice velikih baroknih umjetnika, ili modernih klasika koji su inaugurirali nove vrijednosti u suvremenoj umjetnosti, ali i u bogatoj i specifičnoj pučkoj tradiciji, živoj u svakodnevnim običajima.
Švaljekovo stvaralaštvo nije determinirano kerempuhovskom hrabrošću i duhovnošću samo zato da rukom vještoga crtača i slikara na bijeloj površini papira ili platna ispisuje puntarske lozinke o starim pravicama, već da silovitoj bujici imaginativnog otvori nove prostore kreativnosti i jasno markira temeljne vrijednosti svojega ljudskog i umjetničkog identiteta.
Likovno je izrazio da ti specifični zavičajni okviri nisu limitirali duhovnost, već su je tek naznačili kao "mejaše" svojega plodnog polja na kojemu iz čvrstih i dubokih korijena identiteta raste Švaljekova kozmopolitska okomica.

2. stavak: Tradicijsko u ozračju suvremenosti
Kad nastojimo kontekstuirati Švaljekovo djelo, tada prvenstveno podvlačimo njegovu snažnu impostiranost upravo u činjenici da je kao malo koji umjetnik svoga naraštaja gradio opus s čvrstim osloncem na tradicijskim vrijednostima. Istodobno je asimilirao iskustva suvremene umjetnosti, ali i duhovne, intelektualne, socijalne i druge znakove svoga neposrednog okruženja, stvarajući u, kako je jednom prigodom rekao, "širokim obzorima sadašnjosti i prošlosti".
Stoga je sa zavidnom lakoćom asimilirao referentne predloške iz srednjevjekovne poetike, renesanse ili barokne provenijencije, kao što je s istom duhovnom radoznalošću akceptirao iskustvo pop-arta, stripa, pučke likovne tradicije, Hegedušićev naputak, Lovrenčićevu jednostavnost i ludičke elemente Nives K. K., sarkazam Enrica Baja i poetiku Sandra Chia. Gdjekad je s istim stvaralačkim zanosom zavirio i kroz prozor nadrealnog, da što dublje prodre u prostore podsvjesnog i tajanstvenog. Tim je postupkom asimilacije različitih stilskih elemenata Švaljek gradio svoj izraz, osnažujući ga i kao umjetnički čin u stvaralačkoj slobodi kojom je i širio prostore njegovoj iskonskoj prirodi, ne sjekući poveznice naslijeđa, već pletući njihove niti spretno u živo tkivo svoga djela.
"Vidi se i danas da je njegova zasebna staza imala svoje opravdanje. Da je njegovim ludorijama, genetskim šalama, naivizmu i dječjoj mašti vrijeme dalo za pravo", kako to precizno sažima Ive Šimat Banov u monografskoj knjizi.
Ove se njegove odlike iščitavaju kroz cjelokupno stvaralaštvo i u širokom repertoaru motiva, od, primjerice prvih radova iz 70-ih godina prošlog stoljeća, pa do datiranih u 2010. godinu: malenoj uljenoj slici Kontraobavještajna služba ili skulpturi od obojenog lima i keramike većih dimenzija Velika tica hodačica.
Isto tako je i u brojnim drugim motivima: krajoliku Hrvatskoga zagorja, srednjovjekovnim utvrdama, povijesnim bitkama, zelenom gustišu daleke džungle, žutom pijesku vrele pustinje, u scenama maštovitih prostora ispunjenih bujnim raslinjem i rajskom vegetacijom, crnim vranama i neobičnim kljunašima, prapovijesnim beštijama, mitskim i povijesnim junacima, rogatim životinjama i ljupkim anđelima, zmijama, majmunima i žabama…
Ovdje se isprepliću velike povijesne teme u iracionalnom kontekstu, zbiljski prožimaju pričini, a opće i zajedničko u kovitlacu podsvjesnog, oblikuje se u osobnu mitologiju.
Gotovo u radosnom zanosu, Švaljek predaje stvaralačkom procesu te činjenice iz kojih se neće nadahnuti slučaj, već će njegove vješte ruke odstraniti materijalni teret i balast faktografije, ne analizom znanstvenika, nego tajnim zviždukom alkemičara u ludičkim preobrazbama vedroga humora.

3. stavak: Oblici duhovitog i smiješnog
"Susret tijela i duha jedan je od pokretača komike, ali to je susret stvarnoga i imaginarnoga", formulira osnovne odrednice komičnoga Martine Robert. Možda upravo u ovoj "definiciji" i prepoznajemo pravu prirodu komičnoga koja se, najčešće, i u najpopularnijim oblicima, manifestira kroz svoje tipične suprotnosti: debeli i mršavi, brzi i spori, jaki i slabi, lijepi i ružni, visoki i niski itd., mutirajući u neiscrpnim varijacijama brojne zgode i nezgode u kojima se zateknu njihovi protagonisti… U tom susretu "tijela i duha" Švaljek donkihotovski juriša na vjetrenjače povijesnih, estetskih i svakih drugih "činjenica", odnosno propisa, normi, klišeja, konvencija, šablona, fraza, stereotipa, osvajajući kopljem svoga kista uvijek nove predjele maštovitog i fantastičnog. Tim zamahom pretvara malo u veliko, prošlost u sadašnjost, stvarnost u tlapnju, suze u smijeh…, u stalne preobrazbe duha koji uvijek traži novi oblik svojemu stvarnome "tijelu" na površini bijeloga papira ili platna i u različitim materijalima kojima stvara forme svojih skulptura: u grotesknom i ironičnom, u sarkastičnom i ciničnom, u sjetnom i melankoličnom, u asocijativnom i simboličnom, u tihom hihotu i u gromkom smijehu, u radosnom širenju duha oblikuje se Švaljekov svijet jedinstvene likovne izražajnosti.

Milan Bešlić

1976. Zagreb, Galerija Izlog
1977. Beograd, Dom omladine
9. mjesta Hrvatskoga zagorja
Zagreb, Gornji grad
Zagreb, Galerija «Vladimir Nazor»
1978. Varaždin, Narodno kazalište «August Cesarec»
Dortmund, Staedtische Kunstgalerie
Cloppenburg, «Galerie 3» (sa Zlatkom Keserom)
Hvar, Galerija «Na bankete»
Zagreb, Studio galerije «Forum»
1979. Čakovec, Muzej Međimurja
Varaždin, Narodno kazalište «August Cesarec» (sa Zlatkom Keserom)
Varaždin, Galerija «Izlog»
Los Angeles, Privatna galerija u Arcadiji
1980. Zagreb, Galerija Zagreb (Hotel Intercontinental)
Čakovec, Muzej Međimurja
1981. Zagreb, Studio galerije «Forum»
1982. Karlovac, Galerija Barešić
Zadar, Galerija umjetnina «Narodnog muzeja»
Zagreb, Galerija «Dubrava» (sa Vatroslavom Kulišem)
1983. Karlovac, Zorin dom (sa Vatroslavom Kulišem)
Velika Gorica, Galerija «Galženica»
1984. Varaždin, Izložbeni salon Galerije slika
1986. Karlovac, Zorin dom
Zadar, Galerija «Pedišić»
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
1987. Zagreb, Galerija «Josip Račić»
Karlovac, Zorin dom
Krapina, Galerija «Hušnjakovo»
1988. Zagreb, Galerija «Buljat»
Varaždin, Galerija slika Gradskog muzeja
Split, Caffe Art
Zadar, Galerija umjetnina Narodnog muzeja
1989. Zadar, Caffe Donat
Kruševac, Umjetnička galerija
Petrinja, Galerija «Krsto Hegedušić» (s M. Šutejom i I. L. Croatom)
Čačak, Izložbeni salon Doma kulture
Stari Grad, Galerija Jerolim
Zagreb, Galerija Pan (sa Rudijem Labašem)
München, Galerie «Scorpion»
Slavonski Brod, Galerija «Port Arthur»
1990. Zagreb, Galerija «Forum»
Split, Galerija «Margarita»
1991. Zadar, Kazalište lutaka
1994. Poreč, Galerija Narodnog Sveučilišta
Labin, Narodni muzej
Rovinj, Zavičajni muzej
Zagreb, Galerija «Forum»
1995. Pečuh, Horvat Szinhaz
Osijek, Galerija «Dobri duh Osijeka»
1996. Zagreb, Galerija Buljat
Varaždin, Narodno kazalište
Pečuh, Muveszetek Haza, (sa Petrom Barišićem)
Zadar, Gradska loža
Pula, Galerija «Vincent od Kastva»
1997. Šibenik, Galerija «Sv. Krševan»
Zagreb, Galerija «Buljat»
1998. Senj, Kulturni dom
Jelsa, Općinski dom
Hvar, Galerija «Arsenal»
Drniš, Muzej Drniške krajine
2000. Zadar, Gradska loža
2001. Varaždin, Hrvatsko narodno kazalište
Zagreb, Galerija EE
Budapest, Szent Mihaly Kapolna galeria, (sa Hrvojem Šercarom)
Kumrovec, Etno selo, (sa Hrvojem Šercarom)
Zadar, Galerija «Leada»
2002. Klek, Galerija «Stećak»
Zagreb, Galerija Hrvatskog slova
Zagreb, Galerija AZ
2003. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt
Zagreb, Galerija «Forum»
Krapina, Pučko otvoreno učilište
Široki Brijeg, Franjevačka galerija
Split, Galerija «Kula»
2004. Šibenik, Galerija «Sv. Krševan»
Virje, Osnovna škola «Profesora Franje Viktora Šignjara»
2005. Čitluk, Galerija «Klub Matice Hrvatske»
Preko, Galerija «Dom na žalu»
Metković, Gradsko kulturno središte
2006. Zadar, Galerija «Arsenal»
2007. Varaždin, galerija „Zlati ajngel“
Čakovec, Centar za kulturu
Vid, Ave arte atelier (sa I. Dragičevićem i B. Bartulovićem)
Vodice, Crkva Sv. Križa
Mostar, Galerija „Aluminij“
2008. Petrinja, Galerija „Krsto Hegedušić“
Slavonski Brod, Likovni salon „Vladimir Becić“

NAGRADE:

1977. Zagreb, Nagrada za slikarstvo 9. salona mladih
1979. Zagreb, Nagrada na 7. biennalu jugoslavenskog crteža
Rijeka, Nagrada za slikarstvo 10. biennala mladih
1985. Zagreb, Nagrada na 10. biennalu jug. crteža
Karlovac, Prva nagrada na 4. biennalu jug. akvarela
1987. Zagreb, Nagrada na 11. biennalu jug. crteža
Zagreb, Vjesnikova nagrada «Josip Račić»
2006. Krapina, Nagrada 4. zagorskog likovnog salona

Životopis:

Antun Boris Švaljek rođen je u Zagrebu 1951. Podrijetlom je iz Radoboja kod Krapine. Pučku školu završio je u Petrinji, a gimnaziju u Varaždinu, te ga ove činjenice životno određuju. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1969. Diplomirao je na slikarskom odjelu kod prof. Šime Perića 1974. Od 1974. do 1977. godine bio je suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Studijski je boravio u Kaliforniji 1979. godine. Dosad je izlagao na 100-ak samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Dortmundu, Cloppenburgu, Hvaru, Čakovcu, Los Angelesu, Karlovcu, Zadru, Krapini, Splitu, Petrinji, Starom Gradu, Münchenu, Labinu, Rovinju, Pečuhu, Osijeku, Puli, Mostaru. Izlagao je na više od 600 skupnih izložbi u domovini i diljem svijeta. Dobitnik je nekoliko nagrada među kojima su Prva nagrada 4. biennala akvarela „Josip Račić“ za 1987. godinu. Dragovoljac je Domovinskog rata. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. godine. Izvanredni je profesor na Likovnoj akademiji Mostarskog sveučilišta u Širokom Brijegu.

:: Fotografije s otvorenja: