KIC
19.11.2019. tel. 01 / 4810 714 fax. 01 / 8895 346
 
Lux festival  
 
Početna O nama Vijesti
 
Tribine
Galerija forum
Foto galerija
Art kino
Knjige
Najam dvorane
Moj KIC
 
Izložba
OD 15.09.2011. DO 08.10.2011.

MATKO TREBOTIĆ: Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...

U četvrtak, 15. rujna 2011. u 20 h, u Galeriji Forum u Zagrebu otvara se izložba skulptura Matka Trebotića «Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...» .

Poznat i cijenjen kao slikar osebujne likovne poetike koncipirane na južnohrvatskim ishodištima prožetima mediteranskom i kršćanskom kulturom koja su snažno obilježila i ove nove radove – 15 skulptura u bronci nastalih tijekom 2010. i 2011. godine -Trebotić prvi put u svom četrdesetogodišnjem radu predstavlja kiparski ciklus.

Kustos izložbe u Zagrebu je Milan Bešlić, a autor likovnog postava je arhitekt Oleg Hržić.

Izložba «Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...» ostaje otvorena do 8. listopada ove godine.

Reprodukcije:

«
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...
»

MISTIČNI PROSTORI, STANIŠTA, SPOMENI, SVETIŠTA...

Da je Matko Trebotić umjetnik svestranog interesa dobro je znano pa je i ta značajka utjecala na iznimno veliku recepciju njegova djela na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Dakle, na njegovo pozicioniranje i percepciju u suvremenom likovnom polivalentnom kontekstu nije utjecala samo autorska prepoznatljivost po osebujnoj likovnoj interpretaciji, već i ta stvaralačka radoznalost u istraživanju različitih medija kojom je i produbljivao svoj likovni izraz, odnosno, i svoju umjetničku osobnost. Međutim, ovu značajku navodimo i zato kako bismo naglasili njezin kontinuitet kojega iščitavamo kronologijski kroz dugo i plodno razdoblje od početka 7o-tih godina prošloga stoljeća pa do ovog zadnjeg ciklusa skulptura pod nazivom “Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta...“ datiranog u 2010. i 2011. godinu u kojemu je naročito došla do izražaja upravo ta stvaralačka radoznalost. Nju smo mogli i slijediti u razdoblju dužem od četiri desetljeća u kojemu je Trebotić brojnim i, nadasve, intrigantnim ciklusima problematizirao svoju veliku temu zavičajnog prostora rodnog Braća prožetog južnohrvatskom komponentom, mediteranskim kulturnim naslijeđem i kršćanskom duhovnošću.

U tom je prostoru autor i nalazio duboki poticaj svojem djelu znalački impostirajući njegove specifičnosti u vlastiti izraz u kojemu je lokalno i autentično, arhaično i elementarno, unatoč činjenici što su sačuvali svoje tipičnosti i posebnosti golemom asimilacijskom energijom oblikovao u suvremeni likovni jezik univerzalnih i višeslojnih simboličkih konotacija.

A upravo u tom rastvaranju zavičajnog krajolika i počinje Trebotićev stvaralački proces otkrivanjem da taj prostor nije strukturiran samo na lokalnim već i na kozmopolitskim premisama koje pretpostavljaju i traženje novih postupaka, sredstava i materijala. Odnosno, novih medija u kojima se taj proces eksplicitnije izražavao širenjem obzora zavičajnog krajolika prema horizontu univerzalnog prostora ispunjenog istim i zajedničkim vrijednostima, onim mediteranskim kao i kršćanskim. Dakako, i onima u kojima su sačuvani otisci čovjekova duha i njegovih marljivih ruku: malena crkva, križ, groblje, staro pismo, požutjela listina, sidro, brod, ruševni suhozid, kameni put, krhotine stare utvrde ili palače, arheološki nalazi… kao i drugi autentični tragovi ljudskog postojanja. Naime, i na njima je Trebotić izgrađivao svoje djelo asimilirajući ih ne samo u istim i tradicionalističkim već i u suvremenim likovnim postupcima i sredstvima čije metamorfoze i čitamo u različitim medijima, a promjene slijedimo u nekoliko smjerova i u velikim tematskim cjelinama oblikovanim drukčijim likovnim inačicama.

Ta je Trebotićeva stvaralačka radoznalost pokretačka energija kojom istražuje svoj izraz u likovnim medijima u kojima je i ostvario taj plodan i raznovrstan opus: impresivnu dionicu u grafici, kao i u mediju slike, radovima na papiru, scenografiji, poliptih kazališnih zastora... te, naročito intrigantno i veliko “poglavlje“ otkriva se u radovima u prostoru: instalacijama, objektima i skulpturama među kojima su pojedina imala naročitog odjeka, a i kritika ih je apostrofirala.

Primjerice instalacije i objekti; “Zemlja zemlje moje“ (1981.) rad prvi puta izveden u Galerie Advanca u Dusseldorfu, zatim radovi i u drugim prostorima po europskim i hrvatskim muzejima, galerijama, izložbenim prostorima, ili su izvedeni u krajoliku i u moru: “Groblje zemlje moje“ (1986.), “Svetište“ (1989.), “Hrvatska A. D. 1991.” (1991.-92.), “Verfremdung“, (1993.), “U znaku križa“, (1994), “Opet križ“, (1996.), “Gomila ili kako preživjeti na otoku“ (2004.) i dr.

Kad podsjećamo na činjenicu da je Trebotić veliki, plodan i svestran umjetnik tada nastojimo naglasiti tu njegovu značajku kao jednu od njegovih temeljnih odrednica koju ovom prigodom i ističemo jer se potvrđuje i kao konstantna vrijednost evidentna i u ovom novom ciklusu skulptura snažno ga određujući i kao kipara ili točnije rečeno umjetnika prostora.

U markiranju Trebotićeve autorske svestranosti podsjetili smo također i na njegove radove u prostoru, napose na pojedine (pa i najznačajnije!) instalacije i objekte kako bismo time podvukli činjenicu da je autor i prije ovog ciklusa skulptura rađenih u bronci iskušavao svoje mogućnosti i u trodimenzionalnoj formi, da je, dakle, ovaj iskorak u prostor u kiparskom jeziku utemeljen na vlastitom djelu,da je iz njega izrastao.

Ove kiparsko-arhitektonske forme stvarane su na istoj tematskoj matrici (prostor kao mjesto ljudskog postojanja) i na istom duhovnom ishodištu (kršćanske vrijednosti kao univerzalne) na kojima ih je Trebotić u inventivnim varijacijama i oblikovao u svoj kiparski izraz. Problematizirajući temu prostora i mjesta drukčijom likovnom interpretacijom, odnosno, drugim likovnom sredstvima i postupkom, broncom, bojom, modeliranjem, Trebotić je svoju temu “izvukao“ iz dvodimenzionalne plohe u trodimenzionalnu formu kako bi je sažeo kiparskim jezikom u njezinoj esencijalnosti u novu likovnu činjenicu. “A prostor je“, reći će Henri Focillon, “mjesto umjetničkog djela, ali nije dosta reći samo to da umjetničko djelo zauzima mjesto: ono postupa s njim po svojim potrebama, ono ga određuje; dapače, ono ga stvara onakvim kakvo mu je potrebno.“

Već smo nastojali precizirati da je Trebotićev zavičajni prostor ispisan tragovima ljudskog postojanja kao njegova povijest koju čitamo u slikarevom likovnom rukopisu i kao “mjesto umjetničkog djela“. A upravo je taj prostor i mjesto Trebotićevog djela čiji rast u visinu transcendira zavičajno podneblje u duhovni prostor kao univerzalnu vrijednost europske humanističke i avangardne baštine prožete kršćanskom kulturom. Zato Trebotić i stavlja ovu seriju skulptura pod zajednički nazivnik: “Mistični prostori, staništa, spomeni, svetišta“ jer su i u njemu implicirane upravo te vrijednosti koje u svojem cjelokupnom stvaralaštvu problematizira u zavičajnom ozračju i u kozmopolitskom kontekstu. Već je i u ranijim djelima (i ne samo u mediju slike) “otvarao“ ovu temu na što smo nastojali podsjeti navodeći pojedine instalacije i objekte (“Svetište“ iz 1989., “Opet križ“, 1996. i dr.). Međutim, ovu seriju skulptura koncipirao je na sintezi organičke strukture i geometrijskih elemenata u kojim su asimilirane te vrijednosti kao njezini gradbeni elementi.

Najčešće u geometrijska tijela bliska kvadratnim, kockastim i pravokutnim formama, odnosno u njihovoj horizontalnoj ispruženosti u prostoru ili okomitom stremljenju u visinu. Također i u onima koje nisu determinirane geometrijskim elementima i njihovim proporcijama, ali su gotovo u svakoj interpolirani elementi križa koji “ima funkciju sinteze i mjere“ s neiscrpnim simboličkim konotacijama. U kršćanskoj ikonografiji križ je simbol Krista, njegove patnje i smrti, pa se, dakle, Raspeti Bog na križu s njim identificira.

Križ je također i simbol čovjeka raširenih ruku koji u takvom položaju ostavlja sjenu križa “iscrtavajući“ dvojnost svoje zemaljske i nebeske prirode. Križ je u svakoj Trebotićevoj kiparskoj formi vezivni likovni element koji kroz nju prolazi, ili je pak svojim snažnim “kracima“ obuhvaća u cjelovitosti njezine likovne izražajnosti, kao što je i “prazan“ unutrašnji prostor forme križ “ispunio“ svojim “tijelom“ sažimajući je u čvrstu i koherentnu strukturu.

Živo modelirana površina nepravilnim i raznoobličnim usjeklinama i udubljenjima, tamnim šupljinama i mrklinama, nemirnim i “valovitim“ krhotinama, te kopljastim okomicama i kosim stupovljem, zasječenim plohama i spiralnom “linijama“ dinamizira forme tim sastavnicama koje su i obilježile Trebotićev kiparski ciklus.

Međutim, snažno prožimanje elementa četverokuta i pravokutnika u horizontalnom i okomitom sjecištu križa implicira sakralnu komponentu kao duhovnu vrijednost izrazito kršćanske provenijencije koja Trebotićevo djelo usustavljuje u toj velikoj tradiciji jer je svojom inventivnom likovnom interpretacijom postalo njezinim dionikom. U ovim je formama amalgamirano i stoljetno kršćansko naslijeđe kao vrijednost koju kipar oblikuje u suvremeni likovni izraz potirući vremenske i stilske razlike na onom principu kojega je T. S. Eliot utemeljio kroz stvaralački odnos umjetnika i tradicije. Na tom je načelu Trebotić i stvarao svoje kiparske forme u kojima je sofisticirano sintetizirao elementarno i arhetipsko sa ludičkom komponentom i stvaralačkom imaginacijom oblikujući u inventivnim varijacijama kiparsko djelo u ciklus velike stilske koherentnosti i likovne izražajnosti.

U ovim se formama stoga i iščitava njihova usloženost u vremenu i prostoru, u stilskim odrednicama, estetskim i simboličkim konotacijama. Naime, forma je i starozavjetni hram i prostor kršćanskih katakombi na čijim se hladnim kamenim plohama “upisivao“ znak križa, u njoj su mjere romaničke crkve i starohrvatske kapele, ona izražava i okomicu gotičke katedrale građenu na čvrstim teološkim temeljima iz kojih raste vjera u Boga. Forma čuva u svojoj tajanstvenoj unutrašnjosti sakralno koje može planut svjetlom oplošja u misticizmu vjere, ili pak stremi duhovnom u čežnji vjere kojom i oblikuje forme u futurističkoj viziji Božjeg hrama, u utopiju nebeskog grada...

Svaku je skulpturu determinirala ambijentalna komponenta i kao “mjesto umjetničkog djela“ gdje su “spomeni i svetišta“ modelirani i svjetlom koje iluminira metalnom površinom u mističnom sjaju forme.

Milan Bešlić

TREBOTIĆEV I NAŠ GENIUS LOCI

Trebotić je umjetnik odavna opčinjen baštinom koja je u njemu duboko ukorijenjena. I ovoga je puta nesebično podijelio s nama svoje prebogato iskustvo povezanosti i razumijevanja s dobrim duhom mjesta i baštine – Genius loci. Njegovo umjetničko ali i životno nadahnuće, a time i stvaralaštvo, uvjeren sam, obogaćeno je upravo tim blagoslovom kojega Trebotić prepoznaje i nalazi, mnogima od nas, skrivenog ispod epiderme naše svakodnevnice. Trebotić nas uči da u potrazi za našim Genius loci valja stati, osvrnuti se, pružiti pogled prema obzorju, trgnuti grančicu ružmarina ili listić murtile i protrljati je te u tišini i meditaciji osluhnuti i osjetiti pulsiranje i iskonsku snagu zemlje svojega zavičaja natopljenu baštinom predaka i potom osokoljeno krenuti u svagdašnje izazove.

Umjetnikova namjera da nam skulpturama u bronci kojima oblikuje mistične prostore, odnosno staništa, spomene i svetišta, približi svoje vizije duhovnih pribježišta, toliko potrebnih suvremenom čovjeku, velikodušni je poklon. Matko je naizgled izvanrednom lakoćom stvorio začudni niz fantastičnih skulptura, koje vrsnim kiparskim umijećem izvodi u raskošno patiniranoj bronci, obogaćujući je tako tenebroznošću površine i primamljivom taktilnošću.

No gledatelju je nije potrebno dodirivati jer snažno osjeća puninu emanacije aure svetosti Trebotićeva prostora.
Unatoč Trebotićevoj razumljivoj želji da jednom netko izgradi velike prostore nadahnute njegovim modelima, jer on je umjetnik gladan stvaranja i prirodno, želi i voluminoznu realizaciju koja bi trebala biti svojevrsna potvrda, uvjeren sam da to uopće nije potrebno. Trebotić je malim formatima učinio veliko djelo. Saturacija simbolikom i porukama u malim formama je zapravo refleksija njegove očaranosti minijaturnim starohrvatskim crkvicama koje je toliko puta prikazao na svojim platnima. Nenametljivo, monokromatski, utopljene u kompoziciju iste ili slične game boja, uz čemprese, masline i pod tmastim nebom. Ti motivi su komprimirani u njegovim Mističnim prostorima- staništima, spomenima i svetištima.

Uza sve to, iznenađuje suvremenost njegova likovnog izričaja i to držim izuzetno važnim osobito zato jer si je Trebotić zadao veliki zadatak, nakon što sam mu predložio da sa svojim skulpturama uspostavi dijalog s, u europskim relacijama antologijskim opusom sakralne umjetnosti 20. stoljeća, Meštrovićevim drvenim reljefima Kristova života, muke i uskrsnuća u za njih izgrađenoj crkvi Svetoga Križa u Crikvinama-Kaštilcu. Trebotić je tada nadmašio svoje prvotna očekivanja i preokupacije. Nadahnuće koje je primio na tom Meštrovićevom svetom mjestu dramatično je utjecalo na nastavak njegova rada na ovome ciklusu.

Dobili smo jedinstveni i zaokruženi ciklus koji će, uvjeren sam, dominantno obilježiti Trebotićevu prebogatu umjetničku biografiju. Dobili smo vrijednu skulptorsku cjelinu sakralne tematike koja nije nastala kao posljedica narudžbe već kao erupcija stvaralačke želje umjetnika.
Dobili smo privilegij užitka u istinskome umjetničkom djelu.

Trebotić je s dužnim poštovanjem prišao Meštroviću i njegovu djelu ali je pritom pokazao svoju snažnu osobnost i karakter uspostavivši sinergiju s tim značajnim opusom. Respekt prema svetom mjestu nije ga pokolebao. Trebotić, rekli smo to prije, razumije i upija snagu prostora. U ova je djela udahnuo svoje iskustvo povezanosti s nativnim prostorom. Vještinom
svojstvenom velikanima umjetnosti uprisutnjuje tu baštinu i izvan konteksta njegova zavičaja.

Osobito me je dojmila njegova preokupacija da djela budu prikazana na obali Dunava, u studenome 2011., na dvadesetu godišnjicu mučeništva Vukovara. Trebotić je stvarao ovaj ciklus razmišljajući i o drevnoj kiparskoj baštini kamenoga Šibenika koju će susresti kao i o svojoj izložbi u hrvatskoj metropoli.
Stoga možemo biti sigurni da ćemo toliko potreban Genius loci – taj dobri duh mjesta i baštine, prepoznati među Trebotićevim Mističnim prostorima - staništima, spomenima i svetištima ma gdje se nalazila.


Andro Krstulović Opara


Životopis:

ŽIVOTOPIS
1935. Rođen u Milni na otoku Braču.
1961. Diplomirao arhitekturu na tehničkoj visokoj školi u Beogradu.
Za vrijeme studija izlaže na studenskim izložbama s Veličkovićem, Šejkom, Dadom i drugima te objavljuje crteže u listu „Student“. Poslije diplome radi kao arhitekt na Braču. Objavljuje u stručnoj literaturi „Čovjek i prostor“ i „Arhitektura“.
1966. Odlazi u Njemačku gdje radi u arhitektonskim studijima kao slobodni suradnik.
1968. Prva samostalna izložba u galeriji Ruhr-Univerziteta u Bochumu.
1971.-1972. Pohađa kultnu Folkwanghochschule u Essenu kao Meisterschüler kod prof. Hermanna Schardta. Od 1971. živi kao samostalni umjetnik u Düsseldorfu. Poznanstvo s Josephom Beuysom, svojim susjedom u Düsseldorfu-Oberkasselu.
1983. godine gradi kuću s ateljeom na splitskim Mejama.
Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Tiskao je dvadesetak grafičko-pjesničkih mapa s istaknutim domaćim i stranim pjesnicima. Autor je triju svečanih zastora za kazališta u Splitu, Dubrovniku i Rijeci. Pored slikarstva i grafike bavi se instalacijama, kazališnom i televizijskom scenografijom. O njegovom djelu tiskano je više
monografija na hrvatskom i njemačkom jeziku, objavljeno preko 2500 bibliografskih jedinica i snimljeno je više TV filmova.
Za svoj rad višestruko je nagrađivan, a djela mu se nalaze u mnogim domaćim i stranim zbirkama i muzejima.

:: Fotografije s otvorenja:

Prethodne izložbe
LJUBOMIR STAHOV: SJEĆANJA  
OD 18.11.2010. DO 04.12.2010.

LJUBOMIR STAHOV: SJEĆANJA

U četvrtak, 18. 11. 2010. u 20 sati, u Galeriji Forum otvara se izložba Ljubomira Stahova "Sjećanja".


Ljubomir Stahov jedan je od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih umjetnika koji je svoje stvaralaštvo razvijao kao slikar i kao kipar. U oba medija realizirao svoj prepoznatljivi likovni izraz izgrađen na postmodernističkim vrijednostima.
U ciklusu slika rađenih u minuloj godini za svoju samostalnu izložbu u Galeriji Forum autor je proširio svoj izraz novim simboličkim konotacijama. Koncipirao je novu temu naslovljenu „Sjećanja“ koja se izravno referira na prijašnja slikareva iskustva koja je sada još više otvorio izrazito kolorističkoj paleti. Ovaj ciklus  stoga i nalazi svoje opravdanje i uporište u dosadašnjim slikarevim ostvarenjima na kojima je i napravo ovaj značajan likovni iskorak.

:: opširnije
HRVOJE ŠERCAR: CRTEŽI  
OD 21.10.2010. DO 11.11.2010.

HRVOJE ŠERCAR: CRTEŽI

U četvrtak, 21. listopada u 20 sati, u Galeriji Forum otvara se samostalna izložba crteža Hrvoja Šercara.


Hrvoje Šercar u Galeriji Forum predstavit će se s recentnim izborom od 16 crteža nastalih u zadnjem desetljeću. Crteži su rađeni u klasičnoj Šercarovoj tehnici - tuš, pero na koži  - s čvrstim osloncem na prepoznatljivom predlošku – starohrvatske crkvice, mediteranski gradovi, životinjski i biljni svijet - koje autor svojom snažnom imaginacijom rastvara u likovni svijet bogat poetskim i simboličkim konotacijama.


Tamo gdje njegov svijet čvrsto dodiruje prepoznatljiva ishodišta tu se i počinje rađati njegova imaginacija kojom oblikuje svoje djelo izrazito nadrealističke provenijencije, a čije značajke su već klasična vrijednost suvremene hrvatske umjetnosti.


Izložba Hrvoja Šercar ostaje otvorena do 11. studenog 2010. godine.

:: opširnije
INTEGRIRANI GRAD  
OD 06.10.2010. DO 16.10.2010.

INTEGRIRANI GRAD

U srijedu, 6. listopada u 20 h, u Galeriji Forum otvara se izložba INTEGRIRANI GRAD, urbanističko-arhitektonska studija od Trg dr. Franje Tuđmana do Trga Krešimira Ćosića .


Autori:
prof. NENAD FABIJANIĆ, d.i.a.
GORDANA DOMIĆ, i.a.
prof. mr.sc. BORIS KORUŽNJAK, d.i.a.


U  izradi Studije sudjelovali su svojim prilozima i eksperti: dr.sc. SNJEŠKA KNEŽEVIĆ, znanstvena savjetnica (povijest), mr.sc. ALAN BRAUN (obrada i analiza arhivske građe) i dr.sc. DAMIR POLOŠKI (promet).


Izložbu će otvoriti gospodin Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba.


Izložba ostaje otvorena do 16. listopada 2010.


Godine 1998. Grad je raspisao opći, anonimni, jednostupanjski natječaj za arhitektonsko rješenje paviljona na sjevernom dijelu područja bivše Rudolfove vojarne. Na tom je natječaju prvu nagradu dobio prof. Nenad Fabijanić, koji je uz projekt paviljona predložio oblikovanje zelene površine kao parka. Kao autoru prvonagrađenog rada, povjerena mu je zadaća ponovnog istraživanja mogućnosti uređenja prostora.


Studiju je od autora naručio Gradski ured za prostorno uređenje, graditeljstvo, izgradnju grada, komunalne poslove i promet, a Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada pružio je podršku izradi studije pribavljanjem potrebnih stručnih i drugih podloga, utvrđivanjem šireg obuhvata studije u suradnji s autorima te provodi organizaciju izložbe i javnog izlaganja studije.


U organizaciji Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada.

:: opširnije
«  1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12  13  14  15  ...  »
Moj KIC
facebook
Printeraj
KIC, Preradovićeva 5,
10000 Zagreb
tel: +385 1 4810 714
fax: +385 1 8895 346
e-mail: kic@kic.hr
www.kic.hr
povratak na vrh Copyright KIC 2009. All rights reserved.
 
  STO2 web studio