KIC
18.10.2019. tel. 01 / 4810 714 fax. 01 / 8895 346
 
Lux festival  
 
Početna O nama Vijesti
 
Tribine
Galerija forum
Foto galerija
Art kino
Knjige
Najam dvorane
Moj KIC
 
Izložba
OD 18.10.2012. DO 29.11.2012.

MY FAVORITE CD SHOP

U četvrtak, 18. listopada u 19 sati u Galeriji Forum otvara se izložba omota CD-a "My favorite CD shop".

Otvorenje izložbe covera CD-a "My Favorite CD-shop" bit će začinjeno DJ setom, plesnim perfomanceom skupine MIST i modnom revijom Marije Šarić Ban. izložba ostaje otvorena do 29. 11. 2012. godine.

U 21 sat u Klubu Kino Grič, Jurišićeva 6, otvara se izložba: Professor & Students: Art Of Music (Poljan, Finek, Akrap, Cupek, Bučar, Kinčić & Buntak), & DJ-set, Jurišićeva 6, od 21 sat; otvoreno: 18.10 - 6.11. 2012.

Tijekom izložbe u Galeriji Forum od 18. do 29. 10. 2012. dođite na glazbene slušaonice & likovne radionice, a najbolje radove izlažemo prije zatvaranja.

Koautori izložbe i suradnici: Sanja Bachrach Krištofić & Mario Krištofić, Slaven Matić, Domagoj Pedišić, Milivoj Zenić , Saša Pavković Vedrana Vrabec, Marko Rašić & Ana Kinčić / Dizajn svega & postav: Vedrana Vrabec & Marko Rašić / Organizacija: KIC & Klub Kino Grič

Sve dodatne informacije na www.kic.hr & Facebook: My Favorite CD-shop

Kustos izložbe je Željko Marciuš.

My Favorite CD Shop
Trebalo bi ostvariti cd-nomijski, osoban pristup tumačenja glazbe i vizualnosti, strasti gledanja, traženja, kupovanja, skupljana i pohranjivanja; osvijestiti sate, dane, mjesece i godine slušanja i slušanja i slušanja. Opisati trnce i slatka ježenja, stanja duha i pokreta tijela i filmove, slike unutarnjih svjetova: Around The World & In To The Music…Radosti zajedničkog slušanja, upoznavanja i prepoznavanja – Milivojeva CD-teka zove se Suho zlato. Ponovo osjetiti mikseve vrlo dragim i posebnim ljudima koji rekonstruiraju misli i osjećanje glazbe: ritam pjesama, melodije, improvizacije, najdublja ljudska stanja: ljubavi, radosti i sjete, ono što se osjeća Under My Skin; bez teksta: riječi, zvuk i glazba, poneki, nespretno izrađeni cover. Opisati rituale odlaska u My Favorite CD-shop i kako glazba i slika djeluju na ljude, mijenjaju život nabolje. Trenutno: Tord Gustavsen Trio, At Home, a obožava se i Wangov Dim.

Fiziognomijski pristup
Što privlači promatrača ljudi i grada nekome glazbenom izlogu? Zašto od nekolicine mogućih shopova, zastane na putu od posla do kavice i uđe baš tamo? Što nas zapravo pokreće da u određenom trenutku vremena i prostora svemira odemo na neko mjesto, upoznamo i zavolimo neko lice, a ne neko drugo. Intuicija, emotivna odluka, ljepota, razum ili strast prema otkrivanju novih prostora i unutarnje glazbe u sebi i drugima. Očito volimo ono što već posjedujemo u sebi. Prepoznavanje baš nekih covera i naslova koji su bliski: vizualni panoptikum carstva želja koji pogađa nečije središte. Kupovina je na neki način samo kupovina – ispunjavanje trenutnih želja, ali i više od toga. Ritual trgovanja, i više od toga: prvi dojam, a potom upoznavanje ljudi koji tamo rade, njihova ukusa i svjetonazora. The Pepole are My People.

Milivoj ili Every Day I Write The Book
Milivoj na prvome katu Shopa u Preradovićevoj: Jazz & Klasika. Odaje ga dječačka zanesenost i pogled, popularno-znanstvena erudicija i rastresenost unutar korpulentne fizionomije s bradicom, kao i neobična toplina pogleda i riječi, ali i nekonvencionalno prebiranje po naslovima pri zanimljivome upitu. Kupac se ne može oteti strasti za Fusion-om i Zawinulom i Al Di Meolom s Piazzolom i World Symphony, kao i razglabanja o tome što bi još novoga želio usvojiti od Jazza, opisujući istodobno što voli a što ne. Usmena predaja najbolja je predaja. Zablistaju potom i Laurent De Wilde s hipnotičkim omotom i izvanserijskom Blues in the Background, kao i analogijama iz djetinjstva s Floydima i Bluesom s psima i svim onim progresivnim eksperimentatorima zvuka poput Kraftwerkova početka na Autobahnu ili Amon Dülla II s Wolf Citya, koji samo na prvi pogled nemaju međusobne veze. Voli se zvuk u glazbi. Potom New Conception of Jazz Bugge Wesstlofta sa sjajnim pasažima klavira prožetih nu-jazz elektronikom koja nudi znatno više od običnog patterna koji se beskonačno ponavlja. Nordijski vokal Silje Nergaard: smooth jazz i pop istodobno & so on…so on…Kontakt je skup & I need a Contact. S godinama se glazbi pridruži beskonačna biblioteka filmova i knjiga, zajednički rad na Ikonografiji grada, rad na ovoj izložbi dok se u skromnom stanu biraju coveri: vizualnost i dobra glazba zajedno. Još uvijek se uči od Milivoja. Njegov izbor omota izložbe odaje finu vizualnu kulturu: sjetu, melankoliju, ali i uravnoteženost bića odabirom ECM-ovih izdanja, poput Stephana Micusa (Wings Over Water) s pravokutno položenom fotografijom unutar formata, gdje se silueta ptice zrcali, nestajući u blijedom plavetnilu mirne vode prožetom i na tipografiju. Kaligrafijska rješenja iznimnih minijatura tirkizne arabeske u duboko plavom Rabih Abou Khalila (Bukra) kontrastno se nadovezuju znak i svitak (Masada), i dopunjavaju albumom Music from the Back Beat, materično isprepletenu strukturu boje i grafičkog poteza, lagano vodeći do egzotično Matisseovskog rješenja za Paul Horna (Brazilian Images). Izbor od fotografije do posve arabesknih oblika i apstrahirane slike svijeta. Apstraktne poput glazbe koju vizualizira.

Slaven ili What Is Wrong With This Picture?
Zlatokosi Slaven direktno je proistekao, utjelovio se poput holograma iz Hornbyeva HI-FI-a. Krasi ga slavensko-nordijski izgled izborana lica, pronicljivih i ljuto-upitnih očiju. Izvana led, iznutra vatra. Kupci glupih upita i trivijalnih želja ne prolaze dobro pred namrgođenom fizionomijom, jetkim i odrješitim odgovorom koji počesto upućuje na izlaz. Kakav trgovac! Dragulj i muka vlasnika suženih obzora. Slaven je izuzetan znalac glazbe i filma te ljubitelj kompilacija. Nakon postupnog odleđivanja i dobivenog dubinskog smiješka u očima pri pijuckanju najbolje kave u gradu te slušanja Van Morrisona s zvučnika usmjerenih na Street Life, razglaba se o glazbi, svim koncertima koje prati u svijetu. Postupno šmekanje, ulaženje u slatku melankoliju Tord Gustavsen Tria, u božanske nordijske glasove Vicotrije Tolstoy, novog Garbareka, Amy Sheparda, Hollanda, Sylviana, Sakamotta, Nguyen Lee-a…., cijelokuponog sniženja Jazz Telarca (i Domagojeve sugestije), primjerice Franka Morgana i Jimmy Halla, kao i beskrajne simpatije, analize, strasti i užici opisima glazbe, i čuvanja CD-a ispod pulta dok pristigne lova. Najveći kompliment je izmjenjivanje Choiceva. I promatrač nekog vraga zna, a Slavenove kompilacije i coveri su doista posebni. Još uvijek se uči od Slavena. Njegov izbor za izložbu osobna je povijest popularne kulture. Od fascinantne nadstvarno-nadrealne Hijere Joni Mitchel, legendarnog Hooperovskog retuširanog Ziggy Stardusta, retro-kolažiranog Elvisa Costella: Get Happy i punk estetike Clasha (The Clash), do briljantnih foto-dizajna socijalno urbanog Pretzel Logic Steely Dan-a, hladne ljepote opsesivnog thanatosa balerine s Passion Play Jethro Tulla ili mutno-melankolične fotografije s Anaouar Brahema (Le Voyage De Sahar). Postmoderni kolaž široko razvijenog audio-vizualnog ukusa.

Domagoj ili Black Woman
Domagoj je najmlađi i najslađi – rođeni trgovac – sa zaraznim osmjehom i mladalačkom ljepotom vječnog Diplomca koji bez problema nabavi Manfrend Mann Somewhere in Africa i Secret Life Of The Plants Steve Wondera. Putovanje s Domagojom putovanje je kroz nu-jazz kompilacije Saint Germain des Pres, Verve izdanja, briljantni Soel, ali i Deveneporta, Erica Bibba i Monthy Alxandera u svim kombinacijama, Trio Sensi & Sare Gazarek, a kavice su ugodne uz: “jesi čuo ovo i ovo…”. I od Domagoja se još uvijek uči. Domagoj također široko zahvaća u slikovno-glazbeno nasljeđe. Od zihera Rolling Stonesa (Sticky Fingers, Warhol), Helpa i Revolvera Beatlesa i Dark Side Of The Moon Pink Floyda, do raritetnih kompilacija inspiriranih Dalijem, taktilnim bijelim na bijelom coverom Josė Feliciana, koji mogu doživjeti i slijepi ljudi, brand znaka Camel (Mirage), do briljantne retro fotografije s neonima velegrada (Charlie Haden, Nocturno), ili smooth-smoke-jazz fotografije (Johny Hartman, I Just Dropped By To Say Hello). Eklektički uspostavljen izbor. Nije loše za Diplomca.

Zvonko Pahuljica ili All This Useless Beauty.
Zvonka više nema. Zove te “mačak”. Uvijek neobična izdanja: Rosenberg Tiro, posebna američka izdanja kupcu omiljenog Elvisa Costella, Steve Howea, Ian Andersona (The Secret Language Of The Birds), Pilgirmage Wishbone Asha i Jeff Becka. Tople oči i impozantna figura i širina za pultom kod peglanja kartice i toplina, ljudska, humana toplina: Ruke jedne žene kao ruke moje majke... I Want To Vanish. Zvonka više nema. On nije s ovog svijeta. I od Zvonka se još uvijek uči – u srcu.

Pavac ili Once In The Life Time
Saša, dobar prijatelj, Television-Man, editor, Art-histeričar, pisac, znalac alternative i popularne kulture od 80-tih do danas; ljubitelj kulture mladih. Iza retro-naočala krije se inteligencija i kritički humanizam prožet ironijom. Priča Kompilacija autorov je autoironični credo koji ponajbolje svjedoči vlastiti izbor. Različiti ukusi, često neslaganje, ali i međusobno uvažavanje, jedinstvo različitog. Izvanredan izbor povjesničara vizualno-popularne kulture: od Eletronic s luđačko hipnotičkom Raspučinovom glavom, mutnih Deep Blue silueta osvijetljenih crvenom tipografijom, (The Jesus And Mary Chain, Darklands), provokativno sugeriranog lezbo kissa (Suede, Singles) ili amblematskog Art Deco omota (Blancmange, Second Helpings) ili neopop-art kompilacije (disco not disco – Post punk Elctro & Leftfiels Disco Classics, 1974-1986). Djelomično alternativni izbor s stavom i kritičkim propitivanjem pop-kulture svijeta.

Kompilacija
Do pulta ga je doveo neki tip, rekavši da mu šihta upravo počinje. Potapšao ga je po ramenu, poželio mu da ˝razjebe ekipu˝, zamahnuo bocom u znak pozdrava i nestao u mraku. DJ je odložio koferčić, pogledao opremu, automatski stavio slušalice. U lijevom playeru vrtio se neki zaprženi CD s umiksanim ljigama iz osamdesetih. Ispred se njihalo desetak komada i dva-tri frajera. Tko zna koji put u životu svjedočio je igrokazu na temu Utjecaj opijata na propast glazbenog ukusa mladih konzumenata. Mogao je ubaciti sličan prženac, za svaki je slučaj i takve diskove nosio sa sobom. Lagano bi dva sata samo prebacivao s lijevog na desni, prisutni se vjerojatno ne bi bunili. Ali nije to bio njegov stil, uvijek je mrzio žicare koji do novca hoće bez rada. Motivaciju bi mu pojačavala i mjuza na koju se nadovezivao. Ova na koju je ekipa trenutačno čagala bila je zbilja odvratna, morao se hitno primiti posla. Izvadio je CD-e s kojima uvijek može dobro krenuti. Što god izabrao, plesači u svojim filmovima u početku ne primjete razliku. U tome i jest izazov, najbolje ih je stresti tako da uopće ne shvate što se događa. Ovdje su svi znakovi pokazivali da se radi o pomodnoj škvadri pa im je odmah ponudio prigodan meni. Zanjihao ih je u novom ritmu, operacija je mogla uspješno započeti. Dvije minute kasnije, dok je uvodna “Clap Hands” išla ka vrhuncu, prišla mu je neka cura, mašući malim “Becksom” u ruci. Uzeo je kutiju CD-a i kucnuo njome po boci, drugom ju je rukom obgrlio oko vrata, privukao glavu i na uho, gotovo ga liznuvši, promrmljao: “Dobra fora, ali radije pijem vino. Ako me želiš nagraditi, donesi neko bijelo, dobro rashlađeno”. Povukao je ruku, na što je automatski odmaknula glavu, tupo se smiješeći. Potom mu je još jednom nazdravila, okrenula se i njišući bokovima kliznula prema drugoj sobi. Shvatio je da pivo u njenoj ruci nije bila realizirana metafora nego slučajnost. Nada da će na tulumu naletjeti na ženu sa smislom za humor i dalje je bila utopijska. Na vino je mogao zaboraviti ali drama je išla dalje - jedan od tupana prepoznao je refren, podigao ruke i počeo pljeskati. Kad su im ruke već u zraku, mogu nadovezati malo Dizzeea, prošlo mu je kroz glavu, polovica prisutnih ionako su seljačine koji će se poveseliti da im puštam zvuke rodne grude. Pogodio je s izborom, nastala je gužva, u trenutku se osjetila napetost. Nastavljajući hommage seljaštvu, produžio je s “Country Girl”, postajući polako gospodar floora. Sad si je mogao dozvoliti da plesne žrtve privremeno gurne u duboko zamrzavanje. Brejknuo je program s “Lonely boyem”, prastarim je biserima volio umirivati ekipu ako bi se prerano počeli nabrijavati. Osjetila se zbunjenost, divljanje se smirilo, zna se, stado uvijek reagira predvidljivo. Iako mu posao nalaže da se prilagođava, ponekad si mora dati oduška. Prava publika osjeća potencijale starih hitova i zna se razmahati i na stvari koje ne poznaje no ovdje takvu reakciju nije mogao očekivati. Ali nije se došao zamarati sociologijom već manu pretvoriti u prednost. Bez velikog ljigavljenja, nadao se. Disco-groznica je dobra odskočna daska, doduše, njemu je termin disco imao šire značenje. Zato je odlučio sve ih poslati u fuckin’ heaven, da vidi hoće li tako osloboditi svijest prepariranih plesača. Dobro je naciljao, mladi vole huliti, iako nije bio siguran što je na tom planu danas moderno. Znao je samo da mora zapamtiti neki prepoznatljiv znak na sisatoj djevojci koja se uvijala tri metra dalje. Za sat-dva, kad se bude opraštao s pultom, ona sigurno više neće moći stajati a trebat će ju pronaći među svim tim tijelima po dvosjedima, u stanu od valjda deset soba. Kao da surađuje s njim, skeniranoj je prišla frendica, razvezala maramu koju je nosila oko glave i sisatoj omotala oko vrata. Bravo, bravo, pozdravio je taj potez, kako su dobre metode obilježavanje imali kauboji dok su tisuće grla prevodili duž Amerike. Sretan kraj operacije žigosanja odlučio je obilježiti olujom na podiju pa je zavrtio ˝Creation˝. Pomamu koju je izazvao šmekerski hitić iskoristio je da za osvježenje. Na najbližem si je šanku natočio trostruki ˝Absolut˝ a dok se vraćao kroz masu koja se sve jače njihala, zapazio je još zanimljivih komada. Kad bi tih marama ili drugih markera bilo više, mislio je prilazeći pultu, taman na vrijeme da usijanje pojača starim ˝Rocketsima˝. U laganijem okruženju mogao je bolje razmotriti tko se tu najživlje uvija. Bez nekog razloga, pljucnuo je komadić leda na leđa najbliže djevojke. Nije pokazala da je išta osjetila, nastavila se ljuljati pomalo van ritma. Morao ju je razbuditi pa je izabrao “C´mon C´mon”, preskočivši uvod na basu. Iznenadio se kad je nedavno skužio (premalo gleda moronske televizije) da pjesmu koriste u nekoj bizarnoj seriji s vatrogascima. Iako na prvi pogled ne djeluju kao rokeri, vatrogasci jesu adrenalinski momci, tako da tu ima neke logike. “Zapaljivost” pjesme otpuhala je i uspavanu curu, nakon šok-udara uronila je u rulju koja se posve razmahala; iskusni producenti znaju kako napumpati hitove za razbijanje. U kutu je potom zapazio malu darkericu pa je, iako ona nikada neće saznati da je zaslužna za sljedeći izbor, znatiželjan da po njenoj reakciji vidi je li pogodio, nastavio s “Head on”. To ga je prisjetilo jebeno hladne večeri kada je gledao škotsku braću kako se, leđima okrenuti publici, gube u distorzijama, mrmljanju i suhom ledu. Kako je to bilo davno a opet, još uvijek djeluje, čarobna snaga muzike, i dalje bi ga katkad pucali nježni osjećaji vezani za glazbu… Romantika traje kratko, morao je ići dalje, veteran Paul dobro je došao za start prema funky zoni. Nije smio zanemariti nježniji spol, pa je s “Don´t stop” signalizirao da groznica bez prestanka tek počinje. Sjetio sa da su mu na ulazu rekli kako je gazdarica partija (slavljenica? - to nije zapamtio) slikarica, pa je nadovezao bas mlađeg Campa, puštajući (rođendansku?) “Paint me down”, Tako je opet uronio u uspomene, u vrijeme kada je odijevao tri košulje, jednu na drugu, vješao majčine ogrlice po jakni i nosio piratsku maramu oko vrata. Od prisjećanja se ipak ne živi, novi milenij je tražio da zaoštri stvari. Za to su najbolje stvari sa sampliranim vokalima, fino štekaju a ljudi ipak mogu pjevušiti pa je pustio Nancy da zaziva Bam Bam. Onda je došlo vrijeme za ženski blok, stara Grace ni danas ne zvuči previše retro, davno je znala da će se smijati na kraju. To se nije moglo ignorirati a po liniji ženske solidarnosti je nadovezao Feist, potom i (zbog fonetske sličnosti?) “Faithless”. Za to razmahivanje nagrađen je “primanjem kod kraljice”, zapravo, ona je došla njemu. Djevojačko veselje oraspoložilo je Domaćicu (slikaricu?) pa mu je došla zahvaliti na dobrom podizanju raspoloženja (učinila bi to i prije ali je dugo pudrala nos).
DJ mrzi zapričavanje dok radi pa nije slušao što mu govori ali pogled na njene sise i boca skupog šampanjca koju je ostavila među diskovima poboljšali su koncentraciju; pripremajući sljedeću stvar uvjerljivo je klimao glavom. Frendica domaćice, za koju je u prvi tren mislio da je lezbijska ljubavnica, na odlasku mu je, mrmljajući na uho, pogladila jaja što je također ispratio poslušnim klimanjem. Bio je to znak za spuštanje po gorivo, nastavio je, valjda po abecedi, s četvorkom iz Leedsa, djevojke uvijek treba upozoravati da nabacivanje pokreće “only lust”. Došlo je vrijeme i za Debbie, zatim za dvojnicu iz M.a.s.s., produžio je trubiti s kolegicama iz “Cardigansa” i “Garbagea”, uz Madge se ispričao za dugi gitaristički izlet, malo zaljigavio s “Addictive” i “Try again”, presjekao s porukom pionirskih rappera. Tip s početka šihte odnekud se opet pojavio, s pričom (uspio ga je razumjeti, valjda se ištekao neki zvučnik) da ne mora forsirati jer oko dva sata ipak stiže Starfucker, neki strani DJ za kojeg nije bilo sigurno hoće li doći. To je značilo da može krenuti u finiš i na posljednji pregled terena. GMF su nestajali u tišini iz koje je izronio Jay Kay, naravno, odmah se tu našao neki tip sa šeširom i željom za svojih 15 sekundi pažnje pa je klaunov nastup iskoristio za trgovanje na šanku. Šampanjac je zamijenio za polupopijenu bocu votke ali kako cura kojoj je uvalio bocu nije djelovala suvislo, nije odolio da ju ne polije po dekolteu i žestoko ju zažvali. Odgovor je bio iznenađujuće priseban, uzvratila mu je sličnom gestom, kurvinjski instikti zauvijek žive, pomislio je dok ju je odgurivao. - Ima li tko kakvu želju? - zaderao se po putu ali nitko ga nije registrirao, vrativši se odvrtio je “I told you so”, pa “Paninaro”, poželio nastaviti s “Fashionistom” (još malo laskanja za A & V) no onda ipak pustio “Hold me, touch me”. Organizator se opet pojavio (posljednji put?), gurajući mu novčanice u džep a neki drugi momak, valjda sljedeći DJ, već je mahao iz daljine. Zašto mu ne bi do kraja rastjerao ljude? - s novcima u džepu opet ga je dizala zloba pa je zaključio s ˝Everything will flow˝. Par darkerica nastavilo se ljuljati i dalje a onda se dogodilo to. Sve je trajalo vrlo kratko, prvo se čuo ženski vrisak, zatim je netko zateturao, napravio dva-tri koraka i pao, svi su se razmaknuli, činilo se kao da iz polegnutog tijela viri nož. Nadvile su se siluete, netko je zvao hitnu pomoć, vrijeme je da odem, definitivno - zarezala ga je iznenadna bol u glavi. Nisam stigao povući nijednu lajnu, to mora biti razlog, tješio se zatvarajući kofer. Onda se predomislio, izvadio jedan CD (zamjenik se negdje izgubio?) i pustio posljednju pjesmu, laganice su dobre za kraj. Ostavit će im disk, ali bila je to manja žrtva nego gnjaviti se satima s policijom. Pritisnuo je repeat, nek im svira, imat će posla, bilo je sve što je još htio poručiti. Nije bio siguran koji hodnik vodi do glavnih vrata pa je pratio djevojku koja je nervozno gužvala kutiju cigareta. Kad je zateturala primio ju je pod ruku, za trenutak su izgledali kao ljubavnici koji sretni napuštaju dobru zabavu. Refren se, daleko iza, ponavljao s malim varijacijama: ˝Listen to my heartbeat, Tainai Kaiki, Tainai Kaiki…˝. Sat kasnije, tek će mladi doktor, upisujući podatke o vremenu smrti, uočiti neslanost te šale i zamoliti policijske tehničare da isključe glazbu - inspektori ne primjećuju takve suptilnosti. DJ će tada već biti na suprotnom kraju grada; ulazeći u stan razmišljat će samo o novom vodenom krevetu, uvjeren da traumu naporne noći najbolje otklanja dugi, okrepljujući san.
Saša Pavković iz knjige Sex Books & Rock 'n' Roll


Sanja i Mario ili Living In The Past
Upoznavanje i rad na zajedničkoj izložbi Sound & Vision (povijesti LP-a) iz pera i kreativne radionice popularne kulture Branka Kostelnika i Vanje Babića. Osjećaj dječačkog respekta prema Yingu i Yangu hrvatskih covera, znalcima glazbe i vizualne kulture koji znaju i imaju sve CD-e. Njihov zajednički predgovor zrcali njihov djelomice nostalgični svjetonazor. Postupno otvaranje i upoznavanje, prijateljstvo divno druženje malog i velikog čovjeka i žene, i sanjanje o izložbi Jugotona uz neizostavnu podlogu zajedničkog ljubimca Davida Sylviana i Jeger.
Odabir: počast je dizajnera dizajnerima. Poseban, ujedno i lijep i provokativan, ljubopitljiv izbor, kakvi su i sami! O čemu se tu zapravo radi? It’s only Rock n Roll, but You Are NeverTo old To Rock n Roll If You Are To Young To Die. Sublimirana vizualna povijesti od antologijske Banane (Velvet Underground), Electric LadyLand (Jimi Hendrix), hipnotičnih Led Zeppelina (Houses of the Holy), do nježnog Sylviana (Nine Horses ), Tesine minimalne interpretacije White Stripesa. Zapravo svaki njihov odabrani omot je Piece of Art.


Bachrach & Krištofić: CD omotnice
CD omotnice - što danas znače, što su ikada značile? O toj temi razgovarali smo s kćeri, studenticom Studija dizajna u Zagrebu, koja je na nedavno održanoj Izložbi hrvatskog dizajna 1112. dobila jednu od nagrada za studentski rad dizajna LP-ja za The White Stripse i skupno sajarili o tome da bi dizajn CD-a (dimenzije omotnice 12.1 × 12 cm) tj. pakiranja glazbe i dalje trebao biti veličine LP-ja: 31 × 31 cm, bez obzira na format na kojem je zapisana zvučna informacija.
Kako se svijet ubrzavao i smanjivao, smanjivao se i format koji je uokvirivao glazbu. Od široke trake, preko single i LP ploče, CD-a, sticka do “skidanja” glazbe preko nekog poslužitelja. Proporcionalno s brzinom dostupnosti informacije nestala je čarolija i ikoničnost slike, naslovnice koja je nekoć nekoliko godina ili čak dekada bila “osobna iskaznica” izvođača i umjetnika koji su stvarali to jedinstveno (o)d(i)jelo.
“Video Killed the Radio Star” pjevali su 1979. Woolley & the Camera Club (s Thomas Dolby na klavijaturama!) na proročanski nazvanom albumu “The Age of Plastic”! KOd CDa- plastika je prekrila i nadvladala sadržaj - više od smanjenja formata ta unificirana hladna vanjština nakon kartonske omotnice bila nam je prvi šok. Nikada ju nismo voljeli. Bila je impersonalna, uškopljena verzija LP omotnica. Zato smo jedva dočekali specijalna izdanja pojedinih CD-a koja su često bila drugačija u formatu, dizajnu i izvedbi. Nešto od tih omotnica nalazi se u ovom izboru, koji je, upravo zbog metode odabira mnogo manje kritičan no što bi bio onaj pri odabiru najdražih LP omotnica. Naravno - znali smo da nešto “specijalno” višeg cjenovnog ranga nemože imati dugi vijek preživljavanja, pa tako danas, kada se večina glazbe kupuje ili nabavlja on-line popisi najboljih web stranica izvođača zamjenjuju liste naj dizajna omotnica. Neka izvorna LP izdanja pridružena su ovoj listi jer su po našem mišljenu ostala jednako ako ne i više provokativna no nekada (prikazivanje obnaženih maloljetnika/ca), a dio publike ih je i upoznao prvi puta kroz CD format.
CD je bio samo tranzicija prema današnjem obliku prenošenja sadržaja, pa su se stilski, čak i rješenja poznatih dizajnera ili dizajnerskih grupa samo prenosila iz drugih formata na format CD-a. I pored toga posao izbora nije lak u kada se radi o kolekciji od oko 5.000 CD-a koji su svi na policama kao već “odabrani”. U čekanju nečeg sjajnog, velikog i novog što će se vjerojatno pojaviti na horizontu internetske mreže pogledajte naš odabir rješenja iz 1990.-tih i 2000.-tih godina, tog kratkog vijeka vladavine CD formata.


Profesor, Young Students & Art of Music.
Mladi umjetnici interpretacijom odabranih covera s izložbe točka su na i izložbe i prožimanja dobre glazbe i vizualnih umjetnosti gdje se visoko i nisko u umjetnosti isprepliću tehnikama, htjenjima, senzibilitetu duha mladosti i pop-pulp-culture koju svakodnevno žive i usvajaju širom otvorenih očiju. Zavirili su u audio-vizualnu škrinju blaga. Iris Poljan neo-pop-trash umjetnica verbo-vizualnom subverzijom ludističkim štihom interpretirala je Pulp album Thomasa Dolbya (The Alian Ate My Buick) maga fusiona jazza-electro popa-rocka. Šašavo, zaigrano i retro u duhu originala i genijalne Dolbyeve glazbe. Na isti način sredila je foto-kolažom i Bowiea, Talking Heads, Groove Armadu i Gorillaz. Dalia Finek (grafičarka, slikarica i glazbenica) slikarski svježe, oblikom i bojom ne interpretira samo cover. Posebno je vidljivo iz slobode koju je izborila otklonom od predloška Jazz Sebastiana Bacha, gdje tek kolorit upućuje na omot - da umjetnica odražava esenciju: groove, ritam i atmosferu spoja glazbe i njezine vizualizacije. Slikom sugerira ton i akord, akordom i tonom sliku. Paula Bučar posve je uronila u svoji svijet. Apstrahirala je posve i Vangelisa i Patti Smith. Dojam, predodžaba, ideja, sve se rasplinulo u posve osobne kolažirane apstrakcije. Grga Akrap rasnom i brutalnom slikom vizualizira i imaginira manje poznati cover Prefab Sprouta (the gunman and other stories) gdje slikarski snažno, filmski kadrirano predočuje predradnju vijugavog kročenja životinje u imaginacijskoj sekvenci s coverom. Ana Kinčić fantazijskom fotografijom na fotografiju zalazi dubinski u stanje svijesti i podsvijesti, crno-bijelom svjetlošću, sjenom i obojenom perspektivom. Rafiniranost i delikatnost, elegantno pronalaženja vlastite siluete u originalu (Bill Evans Trio, Waltz For Debby), i zrcalno prodiranje kroz usta najbolje prijateljice auto-cestom koja nestaje u daljini, baš kao i na coveru osebujne Joni Mitchell (Hejira). Profesor Buntak, u primitivnom kompjuterskom programu ogolio je na svoj način Dive poput Annie Lennox, Grace Jones, komade s Roxy Music, slobodnim stripovskim crtežom odajući ujedno počast dobroj glazbi i lijepim ženama, kao i njihovim vokalnim sposobnostima. Publika može usporediti sličnosti, razlike i analogije, slobodu interpretacije i originalnog covera.


My favorite CD-shop – nastavak
U današnjem virtualnom vremenu Umjetnosti u plinovitom stanju, kada predmetni svijet sve više nestaje, počast omiljenome CD-shopu počast je dobroj glazbi i vizualnoj umjetnosti te ljudima koji mijenjaju humanim interakcijama život na bolje. Koliko novca otišlo je o ne…i Reci meni mila majko što sam nesretna, zapravo je nebitno. Izložba nema pretenziju pisati bilo kakvu audio-vizualnu povijest glazbe. U tome smislu izložba je šmekerska i intimna vizualizacija izbora CD-a ljudi koji žive glazbu i umjetnost pokušavajući uskladiti ljubav i profesiju, zapravo živjeti od ljubavi. Svojim izborom otkrivaju identitet i svjetonazor. CD-shopovi poput analognog, predmetnog svijeta postupno kopne u carstvu virtualizaicje i downloada s Interneta. Fetiš, predmet, omot izgubit će čaroliju osobnog primjerka i rituala otvaranja omota, listanja knjižice i slaganja probrane CD-teke. Nostalgija i nestajanje. CD-shopa u Preradovićevoj više nema. Izložba je tipološki izbor uglavnom iz tog CD-shopa. Vlastiti izbor. Nije slučajno cover Orange & Blue Al Di Meole organički apstrahiran narančastom i plavom, poput njegove glazbe iz te faze; od ekstatičnih vrhunaca u melodijskim prepletima žica i sinkopirane ritam sekcije, do mirnih plavičastih pasaža poput My Mother Eyes. Niti su coveri Tord Gustavsen Tria, slučajno melankolično plavi, poput tišine u njegovoj glazbi, a što vrijedi za cijelu ECM zamagljenu foto-ediciju gdje je sve više prikriveno, nego što otkriva. Joe Jackson (Body and Soul) i Elvis Costello (North) fotografijom, saksofonom ili kišom grada, kazuju o atmosferi njihovih albuma. Ian Anderson Rousseauovskim coverom sugerira sinkronosti flaute i pjeva ptica, a Led Zeppelinov pomični Physical Graffiti o spoju žanrova koje su Page & company ostvarili u vrhunskome hibridu. Passport i Spyro Gyra - egzotika, a Tangerine Dream - fantazmagorija. Više od toga bilo bi nemoguće u intimnim okvirima izložbe: počasti dobroj glazbi i coverima, prijateljstvu i dragim ljudima.
Željko Marciuš

Fotografije s otvorenja:

slika 1   slika 2   slika 3
slika 4    
Prethodne izložbe
VATROSLAV KULIŠ: ZA DARKA  
OD 29.06.2010. DO 13.07.2010.

VATROSLAV KULIŠ: ZA DARKA

Izložba Vatroslava Kuliša «Za Darka», otvara se u utorak, 29. lipnja 2010. u 18 sati.
Vatroslav Kuliš, jedan od vodećih hrvatskih likovnih umjetnika srednje generacije, na izložbi u Galeriji Forum svojim će radovima odati počast povjesničaru umjetnosti i rock kritičaru Darku Glavanu (1951.- 2009.).

:: opširnije
JOSIP VANIŠTA "1948. - 2010."  
OD 26.05.2010. DO 19.06.2010.

JOSIP VANIŠTA "1948. - 2010."

U srijedu, 26. svibnja u 20 sati, u Galeriji Forum otvara se izložba Josipa Vanište «1948. – 2010.»


Josip Vaništa zacijelo jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20.stoljeća. U svojoj bogatoj stvaralačkoj karijeri potvrdio se kao umjetnik osebujnog autorskog izraza koncipiranog klasičnim likovnim sredstvima.
Vaništa je ostvario u svojoj plodnoj umjetničkoj produkciji nedvojbeno respektabilan opus u crtežu koji ga je i prometnuo u jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih crtača.
U Galeriji Forum, Josip Vaništa u svojevrsnoj će retrospektivnoj izložbi predstaviti recentni izbor svojih crteža kojim će se sažeti njegov iznimno važan crtački opus u dugom vremenskom razdoblju.

:: opširnije
MAJA S. FRANKOVIĆ "PARIŠKI CIKLUS" - knjige-objekti, bibliofilska izdanja i prostorne grafike  
OD 04.05.2010. DO 20.05.2010.

MAJA S. FRANKOVIĆ "PARIŠKI CIKLUS" - knjige-objekti, bibliofilska izdanja i prostorne grafike

U utorak, 4. svibnja u 20 sati, u Galeriji Forum otvorit će se izložba "Pariški ciklus" riječke umjetnice Maje S. Franković.
Riječka umjetnica, Maja S. Franković, izlagala je na  50 samostalnih  izložbi grafika u Hrvatskoji i Europi i na više od 300 zajedničkih izložbi, grafičkih bijenala i trijenala u Hrvatskoj i svijetu. Dobitnica je jedanaest hrvatskih i dvije međunarodne nagrade i priznanja za svoj rad. Članica je HDLU-a Rijeke i HDLU-a Zagreba.
Redoviti je profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
U „Pariškom ciklusu“ nastalom u posljednjih nekoliko godina, vitalizam grafičkog mišljenja ove umjetnice progovara i kroz sve naglašeniju dimenziju prostora, kroz tzv. prostorne grafike, knjige-objekte, ili grafike koje svojim nabubrenim, pokrenutim, fleksibilnim volumenom čak mimikriraju do reljefa i skulpture.

:: opširnije
«  1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12  13  14  15  ...  »
Moj KIC
facebook
Printeraj
KIC, Preradovićeva 5,
10000 Zagreb
tel: +385 1 4810 714
fax: +385 1 8895 346
e-mail: kic@kic.hr
www.kic.hr
povratak na vrh Copyright KIC 2009. All rights reserved.
 
  STO2 web studio