O konceptu izložbe sam autor kaže sljedeće:
Projekt “Čekajući izložbu” strukturiran je sukladno samom događaju izložbe. Obično taj se događaj sastoji od dva dijela: pripreme izložbe, koncipiranja, opremanja radova itd. te nakon toga - same izložbe.
U pripremnom stupnju obično se selektiraju i grupiraju već ranije izvedeni radovi, no u strukturi događaja ove izložbe pripremni dio koncipirao sam kao sam rad, kao dokumentaciju vremenskog razdoblja koje je počelo teći kad sam saznao za termin izložbe. Od tada svaki dan sam izvodio radove koji se mogu podvesti pod slikarstvo i bilježio-snimao svoje lice prilikom izvođenja radova.
U ovom procesu bilo mi je bitno stanje “čekanja” i trošenja vremena, očekivanja onog predamnom sa svim što uz to stanje ide: početak i očekivani kraj, strepnja i iščekivanje ... Ono “sada” i ono “sutra”, ono što dolazi iz budućnosti. Ovdje je vrijeme kao prikriveni sastojak naše egzistencije, smisao naših radnji na obzorju našeg života.
Za razliku od ovog dijela projekta koji je intimne prirode, drugi dio, instalacija pod nazivom “Što je (tu) umjetnost?” ima objektivan karakter i “hladan” pristup. Sastoji se od rečenica koje spekuliraju o umjetnosti, njenom smislu, značenju i važnosti te visećih kabanica na kojima su ispisana imena svjetski poznatih mrtvih umjetnika avangarde.
Rečenice su odgovori suvremenih domaćih autora koji su radom bliski mom shvaćanju umjetnosti. Putem e-maila svima njima poslao sam isto pitanje: ŠTO JE UMJETNOST?
Polazim od konstatacije o “kraju umjetnosti”, od teze da je umjetnost izgubila onaj povijesni značaj koji je imala prije (Hegel). S druge strane - sve može biti umjetnost. Unutar ovih dviju dionica, dokumentacije i rada “Čekajući izložbu” te instalacije “Što je (tu) umjetnost?” koja prezentira raspon raznolikih i kontradiktornih shvaćanja umjetnosti, moj individualni čin (priprema i izložba) dolazi kao činjenica i svjedočanstvo jednog događaja vremenski i povijesno situiranog u rascjepu između ovih krajnosti.
Kabanice su ovdje znak ljudske prisutnosti, no isto tako i odsutnosti. Odjeća je oklop, ljuštura koja upućuje na odsutno tijelo. Kišna kabanica je zaštitno sredstvo koje štiti protiv vanjskih elemenata. Tako se štiti umjetnost prema ataku koji čini neprijateljski vanjski svijet. Ovaj detalj upućuje na činjenicu da su umjetnici za svog života uglavnom egzistencijalno ugroženi, izloženi neprijateljstvu i neshvaćanju šire okoline.
Sučeljavanje kabanica sa tekstovima trebao bi sugerirati ideju o naslijeđu i korjenima, o izvorima i prožimanju, o svijetu umjetnosti shvaćenom kao radikalnoj praksi, o konstrukciji povijesti umjetnosti suprotstavljenoj živoj praksi jedne takozvane “periferne sredine”.
|
